Sredinom lipnja manja skupina planinara posjetila je Srednji Velebit, s kojeg su se vratili prepuni dojmova neponovljivih pejzaža prirodnih ljepota ovog dijela Hrvatske. Dio njihovog doživljaja prenosimo riječju i fotografijama predsjednika bistranskih planinara Tomislava Novosela.

Iz Bistre smo krenuli oko 6 sati ujutro. Došavši u Baške Oštarije,mjesto na Velebitu na cesti Gospić-Karlobag, skrenuli smo na Velebitsku cestu koja povezuje cijeli Sjeverni i Srednji Velebit. Nešto iza 9 ujutro stigli smo do planinarskog doma „Ravni Dabar“, gdje smo i ostavili aute. Put nas je vodio između Dabarskih kukova, preko Došen Dabra do podnožja Bačić kuka, najvišeg i najsjevernijeg u nazubljenom nizu Dabarskih kukova. Uspon na njega je zahtjevan i iziskuje više vještine od običnog planinarenja pa smo ga ovaj put zaobišli. Nakon uspona kroz šumu, izašli smo na prijevoj Soline i hrbtom nastavili do našeg cilja – vrha Budakovo brdo (1310 m) koji je u vršnom dijelu potpuno travnat i po tome izdaleka prepoznatljiv. Na širem području Budakova brda nalazi se jedno od četiri poznata staništa čuvene velebitske degenije.

Nakon odmora i uživanja u pogledu na Jadranske otoke s jedne i masiv Srednjeg Velebita s druge strane, došlo je vrijeme za povratak, ali drugim putem. Put nas je preko Prikinutog brda (1265 m) i Bačić kose vodio do našeg sljedećeg odredištu, do vrha Visibaba (1160 m). Ovim dijelom našeg puta prolazi i Via Adriatica Trail, prva hrvatska long-distance staza koja u duljini od 1100 km povezuje rt Kamenjak u Istri i rt Oštro na Prevlaci. Posljednja dionica bio je strmi silazak do planinarskog doma Ravni Dabar, odakle smo i krenuli.

Tura je bila zahtjevna i hodali smo više od 5 sati, ali lijepo vrijeme i daleki vidici koji izazivaju divljenje učinili su da se sav napor isplatio, pa će nam posjet Dabarskim kukovima ostati u neizbrisivom sjećanju.

Tomislav Novosel