UMIJEĆE IZRADE BISTRANSKOG TRADICIJSKOG NAKITA” NA LISTI ZAŠTIĆENIH KULTURNIH DOBARA RH

Na javnom predstavljanju u Kulturnom centru Bistra o ovom kulturnom dobru govorili su predstavnici Ministarstva kulture gospođa Mirela Hrovatin, gospođa Jadranka Dujić Frlan iz Upravnog odjela za kulturu sport, tehničku kulturu i civilno društvo Zagrebačke županije, direktorica Turističke zajednice Zagrebačke županije Gospođa Ivana Alilović, načelnik Općine Bistra gospodin Krešimir Gulić, gospođa Klementina Batina predsjednica Udruge Ekomuzej Bistra i gospođa Antonija Matić predsjednica Kulturno umjetničkog društva Bistra. Sudjelovale su i brojne Udruge sa područja Općine Bistra i okolice.

Više o zaštićenom kulturnom dobru pročitajte u sljedećem tekstu.

Nematerijalno kulturno dobro naziva ”Umijeće izrade bistranskog tradicijskog nakita” uključuje izradu ženske ogrlice (kraluša), muške kravate (kravatlina), ženskog ukrasnog pojasa (pasa) i ukrasne iglice u obliku leptir-mašne (mašlina).

Tehnika izrade nakita sastoji se od ručnog nizanja raznobojnih zrnaca na isprepletene niti od konjske strune. Nakit je sastavni dio bistranske nošnje. Bistranska nošnja nosila se je u naseljima podgorja Medvednice koja su pripadala istoj fari i dijelila istu tradiciju. Danas su to naselja u sastavu Općine Bistra: Bukovje Bistransko, Donja Bistra, Gornja Bistra, Novaki Bistranski, Oborovo Bistransko, Poljanica Bistranska te naselja Ivanec i Jablanovec u sastavu gradu Zaprešića.

Bistranski nakit se je nosio u svečanim prigodama, a izrađivale su ga žene. Na temelju usmene predaje, fotografija i originalnih primjeraka utvrđeno je da se ova tehnika izrade počela primjenjivati krajem 19. i početkom 20. stoljeća te da je sredinom 20. st. bila gotovo potpuno zaboravljena.

Opstanak i vidljivost tradicijskog bistranskog nakita omogućila je prvenstveno Barica Špoljar (rođ. 1950. u Poljanici Bistranskoj; nakon udaje živi u Donjoj Bistri) koja je revitalizirala zaboravljenu tehniku starinskog načina izrade nakita. Barica Špoljar 1983. godine postala je predsjednica KUD-a Bistra. Na prvoj smotri KUD-a uvidjela je da su prsa izvođača prazna, tj. da nedostaje nakit koji je ona viđala na starijim ženama koje su na misu (tijekom 70-ih godina 20. st.) išle u tradicijskom ruhu.

Tada je uz pomoć Josipa Forjana, studenta koji je sudjelovao u radu KUD-a Bistra, krenula s terenskim istraživanjem i prikupljanjem nakita koji je ostao sačuvan u obiteljskim škrinjama. Prema pronađenim originalima samostalno je krenula u rekonstrukciju muškoga i ženskoga vratnog nakita. Za prve primjerke koristila je originalno stakleno zrnje iz ”raskopanih” kraluša koje je pronašla kod svoje bake, a navajala ih je na najlonski konac.

  1. Kraluš, kravata i leptir-mašna iz ostavštine Marice Gašparinčić rođ. Đermek (rođena 1905. god. u Donjoj Bistri). Nalaze se u posjedu njezine unuke, Katice Flegar u Novakima Bistranskim. Nakit je datiran okvirno oko 1920.-e godine.
  1. Kraluš iz ostavštine Mare Filipčić (rođena 1892. u Ivancu Bistranskom) datiran je okvirno oko 1920. god.
  1. Tri kraluša iz obiteljske ostavštine Amalije Lobor (rođena 5. 4. 1886. godine u Poljanici Bistranskoj). Danas se u posjedu obitelji Vladimira Lobora (Cvjetna ul. 9, Poljanica Bistranska) nalaze dva kraluša koje je moguće datirati oko 1900.-e godine.
  1. Ženski pâs – 3 primjerka – dat. oko 1900. godine.

Najstarija pronađena fotografija snimljena je 1903. godine, a prikazuje bistransku dojilju Jagu Prepelić. Najstarija fotografija s muškom kravatom je iz 1914. godine. Izgleda da su bistranske dojilje imale određeni status u obiteljima u kojima su bile u službi budući da postoji niz fotografija dojilja s djecom snimljenih u fotografskim studijima. Od tih se fotografija posebno ističe fotografija dviju sestara – Dore i Mare Šimunić. Dora je sestri Mari dovela njezino dijete u Zagreb te su se zajedno slikale s ”gospockim” djetetom kojega je dojila. Obje sestre nose raskošne kraluše.

Slikar Maksimilijan Vanka ovjekovječio je 1925. godine u tehnici ulja na platnu bistransku mladenku Doru Špoljar. Slika je zanimljiv dokument jer su mladenka i njezina majka okićene raskošnim kralušima.

Osim ovih primjera originalnog nakita koje je pronađeno u škrinjama, nakon donošenja rješenja o zaštiti, pronađen je još jedan originalnih primjerak kraluša koji se nalazi u Americi, u New Yorku. Preko društvenih mreža nas je kontaktirala predstavnica treće generacije iseljenika iz Gornje Bistre. Kraluš joj je poklonila njezina majka koja je došla u Ameriku kao jednogodišnje dijete.

Nakon toga, Barica Špoljar organizirala je nekoliko tečajeva i radionica u okviru djelatnosti Kulturno-umjetničkog društva Bistra (kontinuirane radionice od 2000. godine) i Udruge roditelja i prijatelja djece Srce iz Novaka Bistranskih (radionica 2005. godine). Također je na poziv tadašnje predsjednice Udruge žena Jablanovečice, Vesne Kresek iz Jablanovca, održala radionicu 2006. godine u okviru koje je, uz Šteficu Flegar (rođ. 1948. u Novakima Bistranskim) i Maricu Novak (rođ. 1951. u Jablanovcu) koje su do tada već bile iskusne u prenošenju ovoga umijeća, podučavala ostale zainteresirane žene ovu zaboravljenu tehniku. Zahvaljujući radionicama, danas je za izradu mrežastoga vratnog nakita osposobljeno između 20 do 30 žena na području Općine Bistra i Jablanovca. One su također potencijalne nositeljice umijeća budući da je taj status nositelja moguće revidirati.

U dosadašnjoj stručnoj valorizaciji bistranski kraluš smatrao se jednostavnijom varijantom samoborskog kraluša. Bilo je situacija kada su članovi KUD-ova na nastupima morali skidati nakit jer je to samoborski nakit. Upravo je ta činjenica potaknula lokalnu zajednicu da se utvrde razlikovna obilježja između samoborskog, svetonedjeljskog i bistranskog kraluša.

Razlikovna obilježja moguće je utvrditi s obzirom na:

– broj niti osnove (samoborski kraluš izrađuje se na osnovi od osam, deset ili dvanaest niti, a bistranski kraluš na osnovi od deset, dvanaest, šesnaest i dvadeset i dvije niti)

– oblik pasice (pasica je istaknuti uski pojas uz vrat koji se izrađuje kao poseban dio odvojen od donjeg dijela kraluša)

– gustoću zrnja (šlinga bistranskog kraluša gusta je i bogata zahvaljujući implementaciji većeg broja zrnja unutar svakog frka)

– broj i oblikovanje frkova (kod bistranskog kraluša se ne vežu gornji frki u puž već ostaju slobodni, a prorez između dva frka je uži što cijelom kralušu daje dojam trodimenzionalnosti odnosno izgled čipke).

Osim toga, tradicijska izrada bistranskog muškog vratnog nakita kr’vate ili kravatlina potvrđuje da se je žensko umijeće i vještina izrade nakita od staklenog zrnja ostvarila u novoj formi koju u takvom obliku ne nalazimo niti na jednom drugom području Hrvatske.

Tri godine je trajalo razdoblje provjera uz dopune te je Ministarstvo donijelo Rješenje o zaštiti 20. siječnja 2021. Rješenjem Ministarstva kulture utvrđen je sustav mjera zaštite za kulturno dobro koje uključuju osiguranje dostupnosti, održivosti, prenošenja, popularizacije i promocije dobra. Ovim rješenjem umijeće izrade tradicijskog nakita je postalo ”važan segment identiteta bistranskog kraja” te su nositelji dužni provoditi mjere zaštite radi njegova daljnjeg očuvanja. Osim toga, umijeće izrade bistranskog nakita je ”jedinstveno blago koje na lokalnoj i nacionalnoj razini osigurava kulturnu raznolikost”.

Idući korak koji se planira u skladu s propisnim mjerama zaštite jest osiguranje uvjeta trajne zaštite i prezentaciju originalnih primjeraka te izradu, promidžbu i prodaju njihovih replika i moderne stilizacije u okviru djelatnosti budućeg Ekomuzej Bistra. Osobno vjerujem da će osim institucionalne podrške, najveći promotori umijeća izrade i dalje biti KUD Bistra i KUD Jablanovec, udruge te žene koje samozatajno i ustrajno izrađuju taj nakit godinama što smo danas nastojali i pokazati.