Pinklec na ramenu i ploska vu žepu bistranske su planinare ovoga puta odvele put Srednjeg Velebita, na kojem su još jednom uživali u vizurama Velebita, po mnogima najljepše hrvatske planine. Napora i znoja nije nedostajalo, ali je iste u dobrom društvu bilo lako zanemariti i zaboraviti.
Kraj svibnja pružio je mogućnost tradicionalnog „spajanja“ blagdana, što smo iskoristili i otišli na trodnevni izlet na Srednji Velebit.
Rano ujutro krenuli smo na put, ostavili dio prtljage u smještaju i produžili do Dabarske kose. Pripremili smo i provjerili opremu i krenuli na turu. Kroz šumu smo se spustili do doma Ravni Dabar (na našu žalost, zatvorenog), produžili preko Došen Dulibe i Bačić Dulibe do podnožja Bačić kuka. Ovaj dio puta vodi kroz šumu i preko livada s kojih se otvaraju pogledi na okolne vrhove i kukove Srednjeg Velebita. Uz malo muke uspeli smo se do Ripinovca, a onda uz malo više truda i do amfiteatra ispod samog vrha Bačić kuka (1304 m). Najspremniji su krenuli na sam vrh, međutim zahtjevan prilaz i udari vjetra onemogućili su siguran uspon i boravak na vrhu pa smo se brzo spustili natrag do Ripinovca, a zatim krenuli prema Budakovom brdu. Vjetar nije posustajao, međutim kad smo izašli na livade i uspinjali se na Budakovo brdo to nam je itekako odgovaralo. Svojom visinom (1317 m) i nedostatkom drveća Budakovo brdo pruža jedinstven pogled na vrhove Srednjeg Velebita s jedne i otoke sjevernog Jadrana s druge strane, a za dobre vidljivosti vidi se čak i Učka.
Nakon nešto duljeg zadržavanja na vrhu krenuli smo prema Visibabi preko Prikinutog brda. I ovaj dio vodi velikim dijelom preko livada pa se pogled mijenja tako da se mijenja kut pod kojim se gledaju pojedini vrhovi (naročito Bačić kuk) i otoci. Vjetar je još pojačao pa nam nije dozvolio dulje uživanje pa smo produžili, spustili se na Premužićevu stazu i vratili se u aute.
U hostelu smo uz roštilj nastavili večernje druženje i razmjenu utisaka do dugo u noć.
Drugi dan smo bili opušteniji pa smo tek oko 9 sati otišli cestom prema Skorpovcu do dijela gdje siječe Premužićevu stazu. Odande ide uspon na Velinac (965 m) koji je bio današnji cilj. I na ovoj ruti izmjenjuju se dijelovi kroz šumu i preko livada dok se ne dođe u samo podnožje vrha. Međutim dočekala nas je bura, na mahove i s jakim udarima pa smo se vrlo brzo maknuli s vrha i spustili u zaklon šume. Povratak je bio istim putem, a posebna atrakcija bila je grupica konja, koji su uživali na planinskim pašnjacima. Vratili smo se u smještaj i nakon odmora i kavice otišli do vidikovca Kubus. Odande smo preko Debele kose otišli do Terezijanske ceste i njome se „odšetali“ do Baških Oštarija. Ovaj dan malo smo manje hodali, ali je druženje opet potrajalo do dugo u noć.
Zadnji dan odvezli smo se do Jablanca i prošetali do uvale Zavratnica, jedne od najljepših uvala hrvatske obale, koja je i zaštićeno prirodno područje u kategoriji značajni krajobraz. Ovaj dan bio nam je za opuštanje i uživanje i to smo i napravili, a najhrabriji su se i okupali (ili barem namočili noge) u moru. Na povratku popeli smo se i na vidikovac i svratili do planinarskog doma Miroslav Hirtz.
Tri dana na Srednjem Velebitu nešto je što svaki planinar itekako zna cijeniti i kad se ukaže prilika, to se ne propušta.
(materijali – Tomislav Novosel)
