Bistranski planinari svibanj su zaključili pohodom na Dinaru, jednu od najljepših hrvatskih planina, za koju se uvijek isplati odvojiti dio svojeg slobodnog vremena, oznojiti se planinareći njezinim brojnim stazama, a najviše od svega uživati u njezinim prirodnim ljepotama.
Ranom zorom 29. svibnja okupili smo se u Bistri, utrpali stvari u vozila i uputili se prema Kninu i dalje u zaseok Mirkovići, odakle smo krenuli pješice na Dinaru. Put prolazi preko livada i pašnjaka, kroz šumu, kamenjarom, jednom riječi raznolik, ali lijep i ne pretjerano zahtjevan, uzevši u obzir da je od početka do prijevoja praktično konstantan uspon kojim se svladava 700 m visinske razlike. Nakon prijevoja uslijedilo je oko 100 m spuštanja do polja Brezovac u čijem rubu se nalazi i istoimeni planinarski dom, odnosno kuća. Tijekom zadnjih 15 minuta uspona Dinara nas je „okupala“ tako da smo do Brezovca došli potpuno mokri, odnosno nisu nas niti kabanice uspjele zaštiti od obilnog pljuska. Oblaci su i dalje prijetili pa smo odlučili ostati u domu i samo se još lagano prošetati po polju i razgledati nekoliko pastirskih stanova prije večere.
Drugo jutro vrijeme je bilo povoljnije pa smo se na brzinu spremili i već oko 7 sati krenuli prema najvišem vrhu u Hrvatskoj. Ovaj put kreće kroz šumu, nakon čega izlazi na visoravan Duler gdje su također livade koje još i danas služe za ispašu. Rubnim dijelom put se uspinje do prijevoja Samar, a cijelo vrijeme može se uživati u pogledu malo na vrh, a malo na visoravan i okolni masiv. Završni dio uspinjali smo se kroz klekovinu, a zatim po stijenama sve dok nismo došli na vrh, na opće oduševljenje svih sudionika. Na vrhu je svatko od nas na trenutak sam proživljavao spoznaju da se popeo na najviši vrh u Hrvatskoj, a zatim smo zajednički uživali u tom osjećaju. Nije to dugo trajalo jer nas je čekao podulji silazak. Prvo smo se spustili do skloništa Zlatko Prgin, gdje smo napravili pauzu za okrjepu te nastavili spuštanje do Mirkovića tzv. yogurt stazom.
Opći zaključak je bio da bi nam puno teže bilo njome ići uzbrdo, radi nekoliko strmijih dijelova i same činjenice da svladava 1030 m visinske razlike.
Uspon na Dinaru, odnosno najviši vrh Hrvatske, nikako se ne može okarakterizirati kao lagan, bez obzira kako ga izveli, ali upravo zbog toga zadovoljstvo postignutim bilo je još veće.
(materijali: Tomislav Novosel)