Bistranski planinari prve srpanjske nedjelje „pobjegli“ su od hrvatskih toplotnih udara u hladovinu slovenskih Julijskih Alpi, gdje su proveli još jedan od nezaboravnih planinarskih dana.
U nedjelju 7. srpnja naša mala, ali odlučna, ekipa otišla je u Sloveniju, u cilju izbjegavanja naših velikih gužvi i vrućina. Ovoga puta destinacija nam je bila Debela Peč, najistočniji vrh Julijskih Alpi, čija visina prelazi dvije tisuće metara (2014 m). Južna strana vrha je travnata i blago se izdiže iznad šumovite visoravni Pokljuke, a sjeverna je strana kamenita i skoro okomito se uzdiže iznad doline Krme. S vrha je prekrasan pogled na najviše vrhove Julijskih Alpa, Karavanke, a za lijepog vremena i na Kamniško Savinjske Alpe.
Po dolasku u podnožje Pokljuke brzo smo se opremili i počeli uspon prema planinarskom domu Blejskoj Koči, do kojeg smo došli za nekih 45 minuta. Tu nam se javila prva dilema – produljiti prema vrhu ili ostati, sjesti na klupe ispred doma i jednostavno uživati. Ipak, želja za visinama bila je jača i mi smo nakon kraćeg odmora nastavili uspon.
Sljedećih sat vremena uspinjali smo se kroz šumu, preko proplanaka i kroz klekovinu dok nismo došli na hrbat Pokljuke. Ako smo se prije i pitali zašto idemo dalje kad je na Blejskoj Koči tako lijepo, sada smo dobili odgovor. Odavde do vrha uživali smo u pogledu na najviše dijelove Julijskih Alpa. Na samom vrhu otvara se pogled i na dolinu Krma, što je bio još jedan od razloga zašto se isplatilo pomučiti penjući se do samog vrha.
Kad smo se nauživali pogleda, vratili smo se do Blejske Koče na zasluženu okrjepu i na kraju spustili istim putom do auta. Ljetne vrućine i uobičajene gužve u prometu prema moru dobar su razlog za otići u susjednu Sloveniju. Nema prometnih gužvi, a ako se ode dovoljno visoko, niti nesnosnih ljetnih vrućina, dok su nezaboravni pogledi s vrhova „šlag na torti“ za koji se vrijedi pomučiti.
(materijali: Tomislav Novosel)
