Niti učestale nepovoljne vremenske prilke na izmaku proljeća, obilježene brojnim i za ovo doba neuobičajenim količinama kišnih padalina, nisu mogle odagnati volju i strast bistranskih planinara za osvajanjem novih vrhova i uživanjem u njihovim ljepotama. U skladu s rečenim, njihova nova destinacija bio je Veliki Kozjak.
Nakon više odustajanja od planiranih izleta ove godine, napokon nam je vrijeme bilo naklonjeno i krajem lipnja otišli smo na Sjeverni Velebit, odnosno Veliki Kozjak.
Ovoga puta skupilo nas se taman dovoljno za dva kombija. Bez većih problema autocestom smo došli do Otočca, gdje smo „odradili“ obavezne jutarnje kave, nakon kojih smo i dalje kombijima krenuli put Velebita.
Po dolasku do planinarske kuće Mrkvište javili smo se domaćinima i tijekom ugodnog razgovora dobili informacije o stanju cesta i puteva prema Kozjaku. Na temelju toga odlučili smo otići kombijima do Lovačke kuće Vranjkovac. Odande smo krenuli pješice do podnožja Oblog kuka, koji je bio naš prvi zacrtani cilj. Uz malo muke u završnom dijelu uspona došli smo na vrh, što je bilo nagrađeno jedinstvenim pogledom na ovaj dio Velebita, a naročito na naš glavni cilj – Veliki Kozjak. Spustili smo se s Oblog kuka i nastavili uspon na Veliki Kozjak, čiji završni dio također iziskuje malo napora i penjanja po stijenama. Veliki Kozjak (1629 m) viši je stotinjak metara od Oblog kuka pa je i pogled bio još impresivniji. Uživanje u pogledu i onom osjećaju kad se uspješno dođe na zacrtani cilj malo nam je pokvarila bura i niski oblaci pa smo ubrzo krenuli natrag prema Vranjkovcu.
Za kraj odvezli smo se do paninarske kuće Alan, gdje je dio ekipe ostao uživati, dok je dio uz malo dodatnog napora odlučio uživati u pogledu s Buljme.
Povratak doma odužio se zbog već uobičajenih vikend gužvi na cestama prema Zagrebu, ali glavno da je sve prošlo bez ikakvih problema.
Velebit je, po običaju, opravdao status veličanstvene planine kojoj se uvijek rado vraćamo, kako na stara i već viđena tako i na nova odredišta.
(Materijali: Tomislav Novosel)
