Druge nedjelje u veljači bistranski planinari priuštili su si još jedno planinarenje za pamćenje, ovog puta usponom na Tuhobić s kojeg vidici sežu do brojnih primorskih i goranskih ljepota
U nedjelju 9. veljače popeli smo se na Tuhobić – vrh lijepog travnatog bila i strmih strana s kojega se pruža dobar vidik na Riječki zaljev, Učku, Snježnik, Risnjak, a u dubini na jezera Lepenicu i Bajer te na riječku autocestu s obje strane tunela. Osobita zanimljivost ovog prostora je izrazita i oštra granica između goranske i primorske vegetacije, gdje se prema primorju spušta travnata i kamenita padina, dok je goranska strana cijela pokrivena šumom.
Uspon smo započeli kod spomenika na cesti od Benkovca Fužinskog prema Zlobinu. Put se odmah uspinje prema vrhu, kojem nismo saznali ime, na kojem je odašiljač kojeg smo zaobišli i nastavili dalje prema vrhu Jelenčić. Da se dođe na vrh treba se ipak malo potruditi i oznojiti. Obrastao je šumom pa se odozgo ne pruža neki poseban pogled, ali zadovoljstvo nakon uspona na vrh je, kao i uvijek, zagarantirano. U nastavku, slijedi spust do prijevoja između vrhova Jelenčić i Tuhobić, na kojem je i križanje planinarskih putova prema izvoru Vrelo, odnosno Fužinama, Zlobinu i Tuhobiću kamo smo se i mi uputili. Zanimljivo je da je križanje planinarskih putova točno iznad autoceste Zagreb-Rijeka, odnosno tunela „Tuhobić“. Završni dio uspona ide po travnatom grebenu s kojeg puca pogled na Kvarner s jedne strane i jezero Bajer i Fužine s druge, dok se iza izdižu Risnjak, Bitoraj, Viševica, a u daljini se naziru i vrhovi Male i Velike Kapele. Nakon odmora, okrjepe i uživanja na vrhu, spustili smo se do „stare“ ceste za Rijeku.
Iako smo ovaj izlet planirali za zimu, ipak je ovaj put izostao zimski ugođaj. No bez obzira na to, uživali smo u lijepoj, ali ne sasvim laganoj turi, te se umorni i sretni vratili u našu dragu Bistru.
(materijali: Tomislav Novosel)prometu.
