Posljednjeg travanjskog vikenda bistranski planinari još jednom su krenuli put Velebita, ovoga puta sa zacrtanim ciljem uspona na Sveto brdo, kojom prigodom su opetovano svjedočili ljepotama Velebita, po mnogima najljepše hrvatske planine.
S obzirom na težinu ture, na izlet smo krenuli u petak poslije završetka radnog dana i u večernjim satima stigli u Hostel Sv.Rok. Sutradan, u subotu, bio je dan predviđen za uspon na Sveto brdo.
Ujutro smo s nelagodom promatrali oblake koji su skrivali najviše vrhove Velebita. Međutim, odluka je donesena i nešto iza 7 sati krenuli smo prema „morskoj strani“ Velebita. Došli smo do Malih Libinja, pripremili se i krenuli prema Vlaškom gradu. Uspon je išao predviđenim tempom i polako smo savladavali metre nadmorske visine. Uz nekoliko kraćih odmaranja i fotografiranja stigli smo u podnožje Vlaškog grada, ostavili ruksake i krenuli na vrh. Nakon nekoliko fotografija na 1383 metra visokom vrhu slijedilo je spuštanje i odmor u istoimenom planinarskom skloništu, prije nastavka uspona na Sveto brdo. Uskom stazom na dijelovima strmom, na dijelovima ravnom da se može uhvatiti dah, na dijelovima pokrivenom snijegom, laganim tempom sigurno smo napredovali prema cilju. Sa zadnjim koracima prema vrhu napor se zaboravljao i prepustili smo se uživanju u pogledu na sve strane, a kako smo se mi penjali prema vrhu, tako su se razmicali i oblaci. Nakon svih problema, odgoda i napora i vrijeme nam se smilovalo pa je provirilo sunce i smirio se vjetar, no to je značilo da će i zadržavanje na samom vrhu potrajati dulje od predviđenog. Tako je i bilo pa smo zajednički proslavili uspon, jedan rođendan, savršeno vrijeme i neprocjenjiv pogled sa Svetog brda.
Ipak, svjesni da moramo i sići na vrijeme, krenuli smo sa spuštanjem na drugu stranu, putem prema Dušicama. Kao i na usponu, prilikom silaska smo se zaustavljali, odmarali, uživali u pogledima. Kod skloništa Dušice zadržali smo se kratko, samo da nadoknadimo izgubljenu tekućinu. Nastavili smo spuštanje, da bismo pred sam kraj silaska uživali u pogledima okupanima zalaskom sunca. Kada smo došli do Libinjske kose oblaci su ponovno sakrili najviše vrhove Velebita.
U nedjeljno jutro probudila nas je kiša pa smo dogovorili da ćemo otići na kratku šetnju po Rastokama. Uz kavu i štrudle uživali smo u pogledu na pregršt slapića, kaskada i drvene kuće koje nam dopuštaju da nakratko prije povratka kućama zakoračimo u neko drugo vrijeme.
Velebit je opet opravdao reputaciju naše najljepše planine, a bez obzira na težinu i napor koji treba uložiti, svatko tko ga jednom posjeti jedva čeka priliku da se vrati.
(materijali – Tomislav Novosel)
